Anu Čerenšek upoznala sam tijekom ogromne krize u svom životu. Prijateljica mi se zaklela da će mi Ana pomoći. Znala je to jer je tada pomagala i njoj: u jednoj ogromnoj krizi u njezinom životu. Znate kakve su to krize, koje žene majke (nastavite niz same) mogu prolaziti u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima, kada se čini daje svaki vid konvencionalne psihološke pomoći iscrpljen. No, jesam li spremna za life coacha?
Ma nije ona to, nasmijala se moja prijateljica, ona je psihologinja, koja zapravo jako „brije“ na znanost. Vidjet ćeš. Mjesecima kasnije, kad se već dobro poznajemo, Ana mi objašnjava kako je svjesna da mnoge pseudopomoći devaluiraju stručnjake, i kako je svjesna da javnost često miješa stvarne stručnjake i motivacijske govornike, iscjelitelje i gurue, i tvrdi da treba biti kritičan oko toga komu poklanjamo povjerenje oko svog mentalnog zdravlja. „Ja nemam ništa protiv toga da ljudi prodaju svoje osobno iskustvo, ali ako zaista želimo pokrenuti neki rad na sebi, trebamo raditi s nekim tko poznaje i znanost i mehanizme tijela i psihe“.
Objašnjava mi i svoj put od studija psihologije (o kojem je sanjala cijelo djetinjstvo) do projekta koji se pokreće ovog rujna, koji se zove Priča, čiji je cilj „ponuditi nešto svim ženama koje se priključe“. „Dolazim iz Osijeka. Psihologiju mi nije bilo lako upisati. Morala sam se namučiti za to. To je bio neki prvi veliki cilj u mom životu. Ali tada sam bila još potpuno izgubljena, u smislu ulaganja u sebe i pretvaranja tog ulaganja u dobit. Psihologija je ujedinjavala tri moje velike ljubavi: psihologiju, biologiju i matematiku. Ljudi nisu svjesni koliko je psihologija vezana uz matematiku i statistiku, i nekad su i nespremni uhvatiti se u koštac s tim predmetima, a to je nužno za poznavanje prirode čovjeka. Meni je to oduvijek bilo spojivo: poznavanje osobe znači poznavanje tipičnih i prosječnih ponašanja i vjerojatnosti da će se nešto dogoditi. Oduvijek me zanimalo kako čovjek funkcionira: na emotivnom, dakako, ali i na fiziološkom nivou.“
Koliko je danas među mladima popularan studij psihologije?
Ana: I dalje je to vrlo popularan studij, ima ih sve više, a ja i dalje smatram da je „moj“ studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu najbolji u Hrvatskoj. Vjerujem da je popularnost velika jer mladi ljudi sami sebi žele pomoći i otkriti što im je te kako se iscijeliti. Razlog je potpuno kriv: na taj način nitko sebi ne može pomoći, a zapravo neće puno naučiti ni o tome kako pomoći drugima. Za to će biti potrebno vrijeme i iskustvo. Velika ponuda studija psihologije na raznim mjestima dovela je do hiperprodukcije naše struke,, a zapošljava nas se mnogo premalo. Samo u Zagrebu postoje Hrvatsko katoličko sveučilište i Hrvatski studiji. Sad od ove godine i Veleučilište Edward Bernays kreće sa stručnim studijem psihologije, što je sjajno, jer su ovo sve znanstveni smjerovi, koji, paradoksalno, dovode do toga da iako ima gomilu diplomiranih psihologa, ne postoji ih mnogo koji u praksi to znaju raditi. Jer, jedno je teorija, drugo rad s ljudima. Psihologu sa znanstvenog studija treba jako dugo da stasa, kao što je meni trebalo. To treba preskočiti, i ja se nadam da će Bernays to uspjeti sa svojim kadrom, jer ljudima treba pomoći.
Jeste li ikad požalili što ste studirali psihologiju?
Ana: Za razliku od nekih drugih područja u mom životu, kao što je, primjerice, privatni aspekt, gdje sam napravila sve valjda pogreške koje jedna žena može napraviti (smijeh), kao što su rastava i financijski debakl, ovo je bio savršen i jedini točan odabir. Spominjem svoje greške jer mi je važno da žene znaju da su greške „normalne“ i da mogu biti samo dio putovanja. Ja ih sada s ponosom nosim. Psihologija je moja strast. Sada je iza mene dvadeset godina karijere i to iskustvo sada želim iskoristiti kako bih drugima pomogla. I putovanje do ovog mjesta gdje sam sada (uspješna dugogodišnja karijera, prekrasan ured u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, op.a.) bilo je dugačko ali i inspirativno.
Kakvi su bili vaši počeci?
Ana: Krenula sam kroz školski sustav, dvanaest godina radila sam kao psihologinja u Športskoj gimnaziji u Zagrebu. Te godine rada u sportsko – školskom okruženju donijele su mi priliku da upoznam sportski mentalitet u koji sam, tako reći, sletjela. Tu sam morala ne samo naučiti raditi s adolescentima, nego i voditi školske sportske timove. Tako da sam godinama sjedila na trenerskoj klupi kroz brojna svjetska i državna prvenstva. Tu je bilo momenata gdje me ekipa bacala u zrak nakon pobjeda. Bilo je jako puno kaljenja u smislu koji nisam mogla zamisliti. Za mene posve novi svemir. Kroz to sam upoznala sport.
Moj sadašnji muž Igor Čerenšek tada mi je bio poznanik i kolega. Počeli smo surađivati tako da me pozvao da dođem raditi u Mentalni trening honorarno, a taj se posao vrlo brzo prometnuo u nešto jako ozbiljno jer su meni počeli dolaziti moji bivši učenici tada s vrlo ozbiljnim karijerama. Imali su iza sebe Olimpijske medalje, a tražiti su psihološku pomoć koja se vrlo brzo nije mogla svesti na nekoliko sati dnevno. Donijela sam odluku da napustim siguran posao unutar školskog okruženja, iako privatne vode ne nude takvu sigurnost. U tom sam trenutku bila samohrana majka. Moja kćer je bila šesti razred osnovne škole. Tako da je to bila jako teška odluka jer sam preuzimala odgovornost i za njezinu budućnost i dobrobit, ne samo moju. Ali eto, s trudom, radom, vjerom, ulaganjem i konstantnim učenjem, uspjelo je.
Postoji li trik za uspjeh u privatnom sektoru?
Ana: Ne smijete biti lijeni. Taj period života za mene je značio 16 radnih sati dnevno i jako velika disciplina po pitanju pripreme obroka i obavljanja svih onih majčinskih dužnosti i obaveza koje sve majke znaju ispitivanje, razvoz, aktivnosti.
Krenula si sa sportašima, a kad su ti žene zakucale na vrata?
Ana: Možda sam ih prizvala! Prvo su mi se javljale žene iz sportskog miljea. Svaka pametna žena iz tog miljea zaključi da s ogromnih uspjehom u sportu dolazi do preskakanja određenih stepenica u osobnoj razvoju. Neke psihološke mehanizme sportaši jako brzo prepoznaju i upogone i pretvore u uspjeh, a ti mehanizmi su tu za sve nas. Žene su prve prepoznale da ako ukradu tu čaroliju, da će biti uspješnije u drugim aspektima života, posebno u profesionalnim karijerama. Puno žena dolazi u namjeri da razriješe privatne odnose s kojima nisu zadovoljne. Ja sam s njima kao s klijenticama počela doživljavati veliku razinu satisfakcije.
Pomoći ženi u srednjim godinama koje se pogubila u smislu ulaganja u sebe i korištenja svojih kapaciteta postalo mi je jako važno. I to je i zametak projekta koji nosi moje ime. Tu i ja prvi put izlazim iz svoje zone komfora, prvi put se osobno izlažem.
Žene smatram najzahtjevnijom publikom, a sada želim stvoriti jednu zajednicu koju ja nisam imala priliku pronaći na svom putu. Moja ideja je stvoriti žensku grupu za žene koje “mrze” grupe. Za žene koje se ponekad osjećaju same. Želim stvoriti žensku zajednicu kojoj svaka žena može vjerovati i dobro se osjećati u njoj. Gdje mogu doći nesređene, tužne, „ružne“, „debele“- a opet se tamo mogu osjećati prihvaćeno zbog onoga što jesu. Sport je eksplozija koja je intenzivna, ali kratko traje. Ja sam, primjerice, u svojoj karijeri doživjela Olimpijske igre sa svojim klijentom Damirom Martinom gdje je on osvojio srebrnu medalju u veslanju. Doživjeti tako nešto nakon četiri godine timskog ulaganja u proces- to je eksplozija koja je sjajna, ali kratko traje. I spuštanje može biti opasno. Rad sa ženama je maraton, ali satisfakcija rezultatima može biti zaista dugotrajna. To je meni pojam sreće u životu.“
Projekt se zove „Priča“?
Ana: Da, to je moja priča, Priča, koja se slagala dvadeset godina. Važno mi je reći da u njoj ima puno znanosti, odnosno kako ju ja objašnjavam i predstavljam ljudima, a slobodna ću biti reći da je to puno razumljivije nego ono što mogu dobiti u školi ili u znanstvenim člancima na Google-u. Malo ljudi psihologiju zna primijeniti u svom životu. Ja te mehanizme dobro poznajem i znam ih učiniti razumljivima svima, no ipak, u dvadeset godina nisam se odvažila napraviti žensku grupu: grupe koje sam vodila uvijek su bile povezane s Mentalnim treningom. U Priči, iako imam potporu svog supruga i cijelog tima, ja sam “sama”. Uz, naravno, razne sjajne žene s kojima surađujem. To su žene koje me dugo prate, a koje će sa svojim znanjem i stručnošću unaprijediti cijelu priču. Tu je Ana Tevšić Nauković, naša dizajnerica, koja je autorica vizualnog identiteta cijele priče, jer je meni silno važno da kvalitetu sadržaja prati i estetika.
Želim da se svaka žena koja dođe k nama osjeća kao da je došla na neki fini luksuzni brunch, s nekakvim ženama koje stvarno želi čuti, ali se usto i dobro zabaviti i doživjeti odlično iskustvo. Ana će kao dizajnerica staviti žene u poziciju kreativnog izražavanja: ali nije poanta da se žene oslone na talent, već na trud.
Da, izrađivat ćemo neke stvari, ali to nije dječja kreativna radionica: to su stvari smisleno povezane s temom radionica, kao što je tema vrijednosti. Koristimo skriveni potencijal žena koje mnoge ne znaju da ga imaju, ili ga se sjećaju iz srednje škole, ali ga ne znaju probuditi. Kreativnost, estetika, psihologija. Tu su i stručnjakinje poput nutricionistkinje Martine Linarić, Mile Elegović, glumice, koja će govoriti o različitim ulogama koje možemo zauzimati u životu i Jelene Vukmirice Makovičić koja će pričati o hakiranju javnog nastupa. Govorit će i Katarina Radnić Zmazek, žena koja stoji iza uspješnog brenda Cloud, a sada pokreće novi. Jedva čekam čuti ju o temi “Zašto još jednom riskirati”? Razgovarat ćemo i o komunikaciji, o javnim nastupima, strahovima. Radionica je sedam, a ženama planiramo pružiti nove smjerove ulaganja u sebe. Za mene je to ključno: što žene od toga mogu dobiti za kasnije i kako to znanje oploditi, pa i financijski. Radionica traje dva sata, i održavaju se u prekrasnom hotelu Canopy, jer smatram da je i ambijent silno važan. Grupe su limitirane na 15 polaznica. Krećemo 13.9 i družimo se do 6.12.“
Koje teme još možemo očekivati u “Priči”?
Ana: Izlazak iz zone komfora i strahovi koji se vežu za to.
Koje praznine, izazove ili strahove žene mogu očekivati da će u Priči adresirati i riješiti?
Ana: Promjena, motivacija, fokus, upravljanje sobom, komunikacijske vještine, financijska neovisnost, financijsko planiranje, planiranje općenito, postavljanje osobnog akcijskog plana.
Zašto je važan akcijski plan u privatnom životu?
Ana: Bez plana ćemo teško ostvariti željene ciljeve. A nećemo ih u startu ni dobro postaviti. Ako ne znamo postaviti realne i ostvarive ciljeve, a ni ciljeve koji su nama osobno bitni, ništa od uspješne promjene u budućnosti. Mnogi ne razumiju što znači osobno važan cilj. Pola neuspjeha je loše planiranje. Puno radim u korporativnom okruženju. Danas je moja ciljna populacija žene, ali ja živim od poslovnih treninga, team buildinga, motivacijskih govora. Ja ne živim od individualnog rada s klijenticama, one su više moja strast. Gdje god da sam došla, a radim za ogromne kompanije i kroz moje „ruke“ prošlo je jako puno ljudi- nikad nisam upoznala osobu koja zna baratati temom osobnih ciljeva, a kamoli ih postavljati. Slažem se: nisu nas naučili. Žene mnoge stvari nisu naučili. Zato je Priča tu.
Što je još važno?
Ana: Kako izgleda kad dovodimo nešto novo u život, a izbacujemo staro? Jesmo li dobro postavile promjenu? Znamo li zašto to radimo, što želimo od promjene? Što očekujemo? Koji je smisao promjene?
Kad smo kod promjene, postavit ću pitanje koje sigurno zanima mnoge žene: kako ne ponoviti grešku neuspješne veze? Kako ne ući u identičan model odnosa?
Ana: Ja sam to proživjela. Možda najbolje da govorim iz osobnog iskustva na ovu temu. Moj drugi brak je jako uspješan i istovremeno jako dobar za mene. Dok moj prvi brak nije bio ništa od toga. U prvi brak sam ušla potpuno nesvjesna sebe, kao prvo. Bila sam jednostavno premlada. Ta greška nas često koči u želji za razvodom- mi znamo da nije dobro, ali se osjećamo krivo jer smo se već udale, rodile djecu, pa sad trebalo izdržati. Nije popularno reći, ali u raspadu braka često i prebacujemo odgovornost na onog drugog. Ja sam mogla kriviti svog prvom muža za raspad braka jer je on bio taj koji je otišao. Ali nema raspada veze bez osobne odgovornosti. Građenje braka je posao. I kad se brak raspadne, oboje ste negdje pogriješili, ili jednostavno niste jedno za drugo. To priznanje je prvi hrabri korak i izlaz iz situacije u kojoj će vam se neuspješan odnos ponoviti. Samo nakon toga možeš ići dalje u novom smjeru. Trebaš si dati i vremena da shvatiš tko si, zašto si neki odnos odabrala i što zapravo želiš. Mi se puno orijentiramo na ono što ne želimo pa tražimo antidot tome Tražimo heroja naspram antijunaka koji nas je povrijedio. Pa idealiziramo novog frajera jer u njemu vidimo spas.
Spas je jedino u tome da možemo biti same sa sobom. Ja ne kažem da nije divno biti u uspješnoj vezi. Meni je prvoj predivno u mom braku. Ja ne bih ovaj brak svjesno mijenjala za to da budem sama. Ali da je ijedan drugi brak na pladnju, bez obzira na dvije plaće, na lakšu organizaciju života- odabrala bih samoću. E to je pravi spas. Ali za to trebamo biti financijski neovisne.
Zato na radionicama govorimo o planiranju i uspjehu. Ulaganje u brak je također presudno. Čak i ako nešto dobro krene, ne znači da će po inerciji surfati tako sljedećih pedeset godina. Zdrave veze koje opstaju i u kojima se ljudi osjećaju ispunjeno i podržano, to su isključivo veze na kojima se radi. Kako? Što to znači? Ja u moj brak ulažem svaki dan, od rane zore do kasnog lijeganja u krevet. Svaki razgovor je pažljiv, slušamo se. Sve pokušavam ispreplesti s ljubavlju i razumijevanjem a to radimo tako da svako malo provjeravamo jesmo li se dobro razumjeli, a sve kako ne bismo skrenuli negdje. Hard work. Razumijevanje sebe i svojih potreba.
Nema quick fixa?
Ana: Nema.
Što vam je još, osim uspješnog odnosa, osobno bitno za mentalno zdravlje?
Ana: Smatram da je mentalno zdravlje direktno povezano s fizičkim. Pazim što jedem, ali ne u smislu kilaže, nego u smislu vrijednosti namirnica, Vani jedem samo kad je to ritualno- mi sve kuhamo kod kuće, pa čak i kruh, i to svakodnevno. Puno hodam i dobro spavam. Te tri stvari su mi ključne za psihološku stabilnost. Tek kad su osnove zadovoljene, možemo raditi na osobnom razvoju.
Može li segment osobnog razvoja uopće biti integriran u školski sustav?
Ana: Da, apsolutno. Mi godinama radimo radionice za vrlo malu djecu, djecu koja su tek krenula u školski sustav. To su djeca koja nemaju filter. Nemaju očekivanja. Puno odraslih ljudi kreće s kopanjem po vlastitoj prošlosti, ili čekaju da ih lupi inspiracija. Osobni rast i razvoj je potpuno suprotan od toga: on je više planiran. Zasuči rukave i radi na nečemu što ti je sad bitno. Klinci će to savršeno napraviti. Njima kad daš cilj i dobro objasniš čemu to služi, oni će mehanizam početi danas koristiti. Ne čekaju munju u dupe. Ne čekaju glas s neba. Bila je jedna mala djevojčica u jednoj od naših grupa, natjecateljica u jednom talent showu. Izašla je na scenu i oduševila žiri. Jedna od članica ju pita kako to da nema tremu, i ona je mrtva hladna odgovorila: -Objasnili su mi na mentalnom treningu zašto ju ne bi trebala imati i ja ju više nemam. To je briljantno! Zamislite potencijal učenja djece životu bez lošeg stresa!
Koliko alata psiholozi u školskom sustavu uopće imaju da se suoče sa stresom djece u školskom sustavu?
Ana: Njihovo djelovanje je ograničeno, jer imaju postojeći kurikulum. Da se ne lažemo, mnogo toga je i do osobne vještine – ako su dovoljno vješti, mogu u ponuđene teme iz kurikuluma uklopiti neke važne životne ili aktualne teme i mnogi to uspješno čine. No, nažalost, najčešće ni sami psiholozi nisu dovoljno educirani iz područja upravljanja stresom i emocijama. Ali takav rad s djecom u školskom sustavu ne mora biti rezerviran samo za psihologe, tu su i profesori koji su u svakodnevnoj komunikaciji s djecom. Puno godina radim s fizioterapeutima, kondicijskim trenerima i trenerima u sportu i njih učimo mehanizmima mentalnog treninga. Zašto? Ja kao psihologinja ne mogu doprijeti do svakog sportaša, ali ako sam samo jednog trenera educirala alatima za upravljanje stresom ili fokusom, on ima ogroman doseg dalje. Zato mislim da je i profesore nužno educirati jer njihov utjecaj na živote mladih je bez konkurencije.
Koje su po vašem mišljenju kritične točke mentalnog zdravlja žena u Hrvatskoj danas?
Ana: Odnosi. Prije svega partnerski odnosi. Mi i dalje prihvaćamo životne uloge koje su potpuno zastarjele i nema potrebe da se u njima nalazimo i patimo. Čak vidim da ponekad i same potičemo takve uloge. Nekad smo i ponosne što ih preuzimamo i što ih možemo odraditi. A to su sve neplaćajući poslovi, kao što je kuhanje za cijelu obitelj i odgoj djece. Ti poslovi mogu i moraju biti ravnomjernije podijeljeni baš zbog zdravlja odnosa i mentalnog zdravlja žena u tim odnosima. Ja razumijem da netko ima više afiniteta prema, primjerice, kuhanju, možda čak i želje, iako je uvijek vrlo upitno što je stvarna, a što naučena želja.
Netko će uživati u peglanju. Ali čisto zbog svog mentalnog zdravlja treba ostaviti prostora za druge stvari kao što je – karijera. Ali ne zato da bi žena bila uspješna uspjeha radi, već zato da bi od posla koji radi imala osobnu korist. Neplaćajući posao koji možda recimo i volimo donosi samo satisfakciju, pod uvjetom da ti se uopće sviđa. Ali uspjeh na poslu donosi plaću, a s većom plaćom možeš imati i veću dozu slobode i opcija u životu.
Mladi muškarac u Hrvatskoj i dalje smatra da je dobar ako pomaže ženi da odgaja djecu – to je mindset koji trebamo mijenjati, žene neće biti dobro dok se to ne promijeni. Nama nitko ne pomaže u kućanskim poslovima – jer to nisu samo naši poslovi, nitko nam ne pomaže u odgoju djece – jer nisu to samo naša djeca. Druga kritična točka je asertivnost u komunikaciji. Žena koja se bori za sebe ili svoje ciljeve prije ili kasnije će dobiti epitet „kučke“. Mogu to reći i ljepše, ali čemu? Poanta je ista. Asertivnost bi trebala biti poticana kod žena, pogotovo u poslovnom okruženju. Često su žene blokirane u poslovnom okruženju jer se boje da će, kad puste glas, biti kažnjene, degradirane! Što je nažalost često i slučaj, zato taj ciklus treba razviti, da bi se pozicionirale na mjesto koje ženama pripada – a to je vrh.
Tko će prije tražiti psihološku pomoć?
Ana: Žene. Žene vječno propituju trebamo li, smijemo li. Želimo biti maksimalno savršene. Nesigurnost u znanju, pripremama, iskustvu nas blokira. Zato stalno tražimo neki kapital u znanju, pa i psihološkom, da bi se usudile išta pokazati svijetu. Pretpostavljam da je to dio razloga zašto je na grupnim radionicama, čak i onim besplatnim, 90% žena.
Kako to promijeniti?
Ana: Od malena, treba učiti djevojčice da mogu biti i nesavršene. Da mogu probati i pogriješiti. Dječake tako odgajamo. Koja je razlika? Treba početi djecu jednako odgajati. Samo promjena mindseta roditelja može promijeniti nove generacije. A mi kao žene moramo promijeniti pogled na same sebe i razriješiti se bremena očekivanja ili udovoljavanja drugima. To će im pružiti dobar primjer pa će i one moći odrastati drugačije.