Bi li testirali vlastito dijete na drogu? Ili bi to prepustili nekome drugome? Pitanja su koja izazivaju duboke etičke i moralne dvojbe.
Ovakve teme mogu u nama izazvati suprotstavljena mišljenja kao i ideje o rješenjima. Ako dijete testiramo, mogli bismo biti u krivu i izgubiti njegovo povjerenje. Mogli bismo ga testirati pa saznati da smo bili u pravu, a što onda? Udaljiti ga od društva, kazniti ili samo razgovarati da vidimo gdje smo svi zajedno pogriješili? Možemo, naravno, izbjeći testiranje i tu ideju baciti u uho nekome drugome. Vidimo da je za odgovor na ovo pitanje potrebno razriješiti mnoge dileme i suprotstavljene ideje.
U psihologiji, imati konflikt unutar sebe definira se kao jedno od izazovnijih stanja, a kad vidite koje rješenje u tim situacijama biramo, neće vam se svidjeti. Deflecting kao pojam označava stanje koje doživljavamo u konfliktnim situacijama, onima koje zahtijevaju suočavanje s vlastitim greškama i preuzimanje odgovornosti. Ne postoji pravi prijevod ovog termina na hrvatski jezik što me navodi na retoričko razmišljanje jesmo li mi društvo u kojem se rijetko razmišlja o preuzimanju odgovornosti? I može li se nešto napraviti po tom pitanju?
Suočavanje s konfliktnim emocijama unutar sebe nikako nije lako, no postoje načini, analize i promišljanja koji su zdravi za nas, kao preuzimanje odgovornosti primjerice. S druge strane, deflektori (ljudi koji često prebacuju odgovornost, op.a.), umjesto suočavanja s nelagodom povezanom s trenutnom situacijom, greškama i propustima, skretat će svoj fokus na nekog ili nešto drugo, kao i krivnju. Jer ne znaju bolje, tako su naučili.
Ovaj psihološki otklon ili odmicanje od preuzimanja odgovornosti javlja se kao posljedica isto tako psihološkog konflikta u kojem uzrok situacije treba potražiti u sebi – ali je to teško. Ispada da je većini lakše samo ignorirati činjenice, pa čak i razmišljati o njima. Lakše je okriviti nekog drugog, društvo, okolnosti, generacijske razlike i sl. A onda je logično da i rješenje tražimo u istim tim smjerovima. I zato mislimo da će škola i društvo bolje odgojiti našu djecu, otkloniti “sitne kvarove”, učiniti ih pristojnijima ali i reagirati ako je nešto, primjerice, pošlo po zlu.
U prvom dijelu svoje karijere radila sam kao stručna suradnica psihologinja u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Na jednom od roditeljskih sastanaka pojavilo se pitanje roditelja o tome hoćemo li njihovu djecu testirati na prisustvo lakih droga u krvi jer, eto, oni sumnjaju da su im se djeca počela drogirati. Budući da nismo mogli riješiti pitanje načina kako bismo to izveli, od cijele ideje smo odustali ali, zapravo, to nije bilo pravo pitanje “kako” bismo ih testirali. Trebali smo tada baviti se s pitanjem zašto ih uopće testirati?
Deflektirajući roditelji predložili su prebacivanje odgovornosti na profesore. Imate li vi ta iskustva, da je netko od vas tražio da mu odgojite četrnaestgodišnje dijete jer oni nisu uspjeli? Imate li iskustva da netko od vas traži “ispravljanje krivih Drina” za neku situaciju u koju ste nedavno sletjeli? Sigurno je da niste jedini. Odbiti preuzeti odgovornost možda je prva stepenica u otklanjanju deflektinga, kao i na pružanje podrške onima koji bi zapravo trebali riješiti situaciju. Postoje razni načini suočavanja s problematičnom situacijom unutarnjih dvojbi, a deflecting ili prebacivanje odgovornosti, jedan je od njih. Tu vještinu nismo genetski naslijedili, mi smo ju naučili pa se isto tako, od nje možemo i odučiti.
U situaciji gdje sumnjamo da nam je dijete izloženo lošem društvu i ogrezlo u droge, teško je donijeti odluku o suočavanju i iskrenom razgovoru. Kao prvo, lakše je ignorirati situaciju i reći kako je društvo krivo”. Teže je pričati s djetetom i pokušati shvatiti što se zapravo događa. Pogotovo ako do sada nismo razvili takav odnos u kojem je normalno sjesti s djetetom i slušati ga.
Kao drugo, lakše je pomoći djetetu da također prebaci odgovornost za svoje ponašanje na nekog ili nešto drugo (“to je bilo zato što su na tulumu svi to radili”) nego ga suočiti s posljedicama neprikladnog ponašanja. Deflektor prenosi deflektirajuće ponašanje dalje. Teže je iskreno priznati da i mi nekad griješimo i krivimo situaciju za svoje greške, dok smo zapravo mi ti koji su odabrali ponašati se tako u toj situaciji. Možemo biti dobar primjer svojoj djeci, ako odlučimo preuzeti odgovornost.
Posebno je teško ovakvu dilemu rješavati ako imate dijete koje je u adolescenciji zatvoreno, povučeno, nepredvidivog ponašanja, potencijalno rizično. Suočiti ga s testiranjem na drogu moglo bi odjeknuti poput eksplozije, mogla bi dijete još više odgurnuti od vas. Dakle, pitanje testiranja zapravo je pitanje ne samo preuzimanja odgovornosti nego i pitanje omjera koristi i troška.
Prije nego što riješite dilemu, pitajte se što dobivate s testiranjem, a što gubite? Možda se neke stvari jednostavno ne isplate.
Naizgled jednostavno pitanje “biste li testirali vlastito dijete na drogu” pruža nam priliku propitkivanja vlastitog stila roditeljstva, granica ali i svog pristupa teškim konfliktima. Jeste li osoba koja spremno preuzima odgovornost ili ste više onaj tip koji uvijek ima neki razlog zašto se ponaša baš tako kako se ponaša. Jeste li vi vlasnici svojih akcija ili su vas društvo i prilike na to natjerale? Koji je trošak, a koja korist od suočavanja djeteta s greškama koje je možda napravilo u životu i najvažnije pitanje od svih – što kad saznate?
Ispada na kraju da, ako gradimo odnos s djetetom, moći ćemo s njim i razgovarati. Kad se dijete osjeća sigurnim u našem odnosu, smjet će i pogriješiti, biti “zločesto” jer će znati da ga i onda volimo. Moći ćemo greške pretvoriti u našu snagu, ojačati odnos ali i spriječiti neke buduće rizike. Izgleda da nije bitno znati odgovor na pitanje s početka teksta jer ako gradite odnos međusobnog prihvaćanja odgovornosti, ljubavi i poštovanja, znati odgovor će postati nebitno.